...

Sve se tako brzo mijenja.
U posljednje vrijeme ne dešava se ništa lijepo... Dobro, skoro ništa. Ali previše je loših stvari, pa sve sto me usreći jednostavno ne dolazi do izražaja.
Rekla sam, nikada mi ne dođe da plačem bez razloga. I zaista je tako. Ali sada je razloga tako puno.
Suzdržavam se jer ne zelim da me vide osjetljivu, povrijeđenu... Neću da vide koliko sam ranjiva i kako me lahko mogu povrijediti. Jer sada vidim kako neki ljudi uživaju u tome... Kako žele uništiti drugima svu sreću...
I ne želim da uspiju. I neću da placem. Hoću da budem čvrsta. Uprkos svima.
Ali nisam...
Nekada ne mogu naći prave riječi da kažem ono što mislim ili osjećam...
Nekada nisam sigurna šta treba da radim i kako da se prema tebi odnosim...
Nekada ni sama ne znam šta želim i šta hoću...
Ponekad se glupiram, nenormalno ponašam...
Stalno sam tvrdoglava i često se nerviram...
Ali to ne znači da ništa ne osjećam, da moram da se pretvaram, da nisam sigurna u nas...
Nije tačno da sam takva namjerno... Ni da se svjesno tako ponašam...
Ne treba da misliš da te zbog toga manje volim...

Ne mogu tako... To nisam ja...

Toliko puta sam rekla da ću prestati biti fina prema ljudima koji to ne zaslužuju... Prema onima koji su me mnogo puta razočarali ili povrijedili.... Da ću prestati uvijek biti tu za druge, baš kao što većina ljudi nije tu za mene kada mi trebaju.
Toliko puta sam se htjela odnositi prema njima na isti način kako se oni ponašaju prema meni...
Htjela sam biti zlobna, kao i oni, da vide kako to nekada boli. Umišljena, da shvate kako nervira. Bezobzirna, da se zapitaju zašto.
Ali ne mogu. Jer... To jednostavno nisam ja. Ne mogu ne pomoći nekome kada mu trebam, ne šaptati drugima kada odgovaraju i ako smo posvađani, vrijeđati ljude i ako nemam baš dobro mišljenje o njima. Ne mogu... Jer ne mislim da je to fer...
To se nekada može činiti dobro... Ali ponekad se pitam, bi li bilo bolje da jednostavno mogu reči ne? Jer nisu sve osobe vrijedne ovoga...

Osjećam potrebu da povrijedim ljude koje volim...

Nešto se u posljednje vrijeme čudno sa mnom dešava. Nagle promjene raspoloženja... malo sam sretna, pa opet tužna, ponekad depresivna. Ne primjećujem mnoge stvari oko sebe. Zamjeram ljudima i obične sitnice. Prema poznanicima sam fina, prema bliskim ljudima tako bezobzirna. Napadam ih bez razloga, stalno se ljutim, skontam da nije uredu, izvinjavam se i opet sve ispožetka. Ne zelim da me povrijede. Ne shvatam da me vole. Ne razumijem ni samu sebe. Pretpostavljam da me ne razumiju ni drugi. Bježim od nepoznatog. Zatvaram se u sebe. I sve ide dalje, i sve se vrti u krug. I ipak sam sretna. Da. Jesam.
Jer sam okružena ljudima koje volim i koji me vole. I pokušaću se promijeniti. Jer ne želim da ih povrijedim..Mnogo puta sam se pitala "volim li ja uopšte?"... Mnogo puta razmišljala o tome šta znači voljeti nekoga... Kako prepoznati taj osjećaj? Mnogo puta nisam znala odgovor...

Ponovo sam tu...

...........Vratila sam se svome blogu,svome starom životu...

Nakon dugo vremena...........

...Uvažavam prošlost...Ali,nekako nisam ista...Čak šta više lošija sam,gora...Sama sebi čudna..Ne poznajem granice.Igram se sa srcima,i jadnim dušama.Igram se sa sobom,svojom ličnosti..A i sama,kao da sam marioneta,koja se moli za slobodu..Ali uzalud,jer On uslišava samo molitve dobrih ljudi,bića...A ja sam zlica.Koja odbija ljubav,upravljam zlom.Krenut ću dalje,jer nada posljednja umire...Nadam se da ću moći...