...

Gledala sam film o slijepcu...Nikada nije vidio ,a oduvijek je sanjao o bojama jesenjeg lišća,bojama duge nakon proljetne kiše ,izlistalim pupoljcima tratinčica...Sanajo o svjetlima velegrada ,o zvjezdama nad toplim noćima...Upoznao je djevojku u koju se zaljubio ,u njezinu unutrašnjojst koja mu je pružala spokoj i mir.Kraj nje se uvijek osjećao sigurnim i posebnim.Dovela ga je specijalistima koji će učiniti da ponovno progleda.Bio je očaran činjenicom da će vidjeti lice žene koju voli.I kada je napokon progledao,bio je najsretniji čovjek na svijetu... Po cijele dane ej gledao u njezino prelijepo lice ,u boje duge i svjetla velegrada.Sve mu se to činilo prekrasno.On je bio oduševljen onim što mi imamo mogućnost gledati svaki dan.Međutim ,jednom se zaputio u šetnju.Vidio je u parku tuču dva mladića.Krenuo je dalje.Vidio je zgaženu pticu.Krenuo je opet dalje...Spustio je pogled i vidio žarku crvenu boju krvi...Bila je to krv ranjenog dječaka.Vratio se u stan i poželio da više nikad ne pogleda te strašne slike kojesu kvarile njegovu sliku o savršenom svijetu.Iz dana u dan su se gubile lijepe slike prirode ,a zamijenio ih je nemir mizmeđu ljudi,tuče,problemi,ratovi,sebičnost,laž...Nakon nekoliko dana je saznao od liječnika da više nikad neće progledati.Nije žalio nimalo.Nije imao za čime žaliti.Rekao je da je bio sretniji onda kad nije vidio ,kad je sliku svijeta samo zamišljao,u onakvom svjetlu kakav mu se dopadao.A ovaj realni svijet mu se učinio tolikobolnim i bolesnim da nije osjećao da mu pripada.Zaputio se u divljinu nakon čega je oslijepio.Ponovno je uživao u šumovima i svojim maštanjima.Time je bio zadovoljan.Tad je bio sretan...